Odvaliti kamen

Autor: s. Branka Perković

Vazmena srijeda, 7. travnja 2010.

Jedna priča govori o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom. Na putu su se porječkali i jedan je udario drugoga. Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesku: DANAS SAM DOBIO UDARAC OD SVOGA NAJBOLJEG PRIJATELJA.

Produžili su tako sve dok nisu naišli na oazu gdje su se odlučili osvježiti i okupati. Onaj što je dobio udarac zamalo se nije utopio kupajući se, ali mu je prijatelj spasio život. Kada je došao k sebi, uklesao je u jednom kamenu: DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT.

Ovaj drugi je primijetio: Kada sam te udario, zapisao si to u pijesku, a sada urezuješ u kamen Zašto?

Prijatelj mu je odgovorio: Kada nam netko napravi nešto loše, trebamo to zapisati u pijesku kako bi ga vjetrovi izbrisali, a kada nam učini dobro trebamo uklesati u kamen kako ga ništa ne bi izbrisalo.

Isuse, koji si odvalio grobni kamen kako bi nam donio život u punini, odvali kamen s mojega srca kako bi bilo otvoreno ljubavi. Nauči me rane ispisivati u pijesak, a dobra djela uklesati u kamen! Nauči me voljeti nevoljene, ulijevati nadu beznadnima, pružiti ruku osamljenima, ohrabriti obeshrabrene.

Nauči me gledati unatrag – praštajući,

naprijed – s nadom,

dolje – sa suosjećanjem,

a gore sa zahvalnošću.

Odvali kamen s mojega vremena kako bi ono bilo put u vječnost i svjetiljka onima što pored mene koracaju prema Uskrsnuću.